Thursday, April 17, 2008

Uzgoj tartufa



Tartufi - Mogućnosti uzgoja tartufa Ove zanimljive gljive poznavali su već Egipćani, a spominju ih poznati starorimski i grčki filozofi, pisci i vladari kao što su Dioskorid, Ciceron, Plutarh i drugi. Osim vrhunske gastronomske kvalitete, pripisuju im se i afrodizijačka svojstva. Cijene tartufa rastu jer su količine u prirodnim staništima sve skromnije. Za tartufima vlada iznimno velika potražnja, a postignute cijene vrtoglavo rastu zbog ograničenih i sve skromnijih količina u prirodnim staništima. Postavlja se logično pitanje - mogu li se tartufi komercijalno uzgajati? No bez obzira na opjevanu i hvaljenu prošlost, tajna o njihovom rastu i načinu života održala se sve do 19. stoljeća, kada je otkriveno da tartufi rastu isključivo u zajednici (simbiozi) s korijenjem određenih vrsta drveća, od kojih se kao najbolji izdvajaju hrast kitnjak i lužnjak. To otkriće otvorilo je vrata istraživanjima o mogućnosti umjetnog uzgoja tartufa. Tartufi botanički spadaju u rod gljiva gomoljača (Tuber) čija se plodna tijela nalaze ispod zemlje na dubini od 10 do 30 cm, zbog čega ih je teško pronaći u prirodi. U tu se svrhu koriste posebno izdresirani psi koji njuhom otkrivaju mjesto gdje se mogu pronaći zrele gljive. Dvije najznačajnije vrste tartufa su bijeli (Tuber magnatum) i crni (Tuber melanosporum). Bijeli se tartuf ubraja među najkvalitetnije te postiže najveću tržišnu cijenu. Tartuf ima specifičan jak, prodoran miris po češnjaku i starom siru. Najbogatija prirodna nalazišta ove gljive u Hrvatskoj nalaze se na području Istre, gdje je prvi put otkrivena 1929. godine. Ta nalazišta smještena su na području slivova cijele tzv. bijele Istre, tj. u dolini rijeke Mirne, najviše u Motovunskoj šumi, u dolini Raše, u slivu Boljunčice, Dragonje i drugdje. U unutrašnjosti Hrvatske pronađeni su u srednjoj Posavini i slivu Kupe. Za kilogram bijelog tartufa valja izdvojiti oko 750 eura Po nekim se podacima na području Istre, ovisno o sezoni, izvadi oko dvije tone tartufa godišnje, od čega oko 90 posto kupuju Talijani. Smatra se da istarski bijeli tartuf karakterizira izrazito dobra aroma pa je cijenjen kao jedan od najkvalitetnijih na svijetu. Za kvalitetna plodna tijela bijelog tartufa može se bez problema postići cijena od 750 eura po kilogramu, a za veće primjerke i trostruko više. Zaprepašćuje podatak da je prošle godine u jednoj zagrebačkoj vinoteci, gdje je organizirana tržnica tartufa, zbog male ponude uzrokovane sušom i velike potražnje svih ponuđenih 500 grama glasovite poslastice prodano po cijeni od oko 4.000 eura za kilogram! Najveći ikad pronađen primjerak tartufa (što je zabilježeno i u Guinnessovoj knjizi rekorda) iskopan je 1999. godine u blizini Buja, a težio je 1,31 kilogram! 10 godina čekanja za prvi tartuf Osnova postavka umjetnog uzgoja tartufa je stvaranje sadnica hrasta (ili drugih u ovu svrhu pogodnih biljaka, kao što su npr. topola i lijeska) koje su 'obogaćene' micelijem te gljive. Jedan od najjednostavnijih načina dobivanja takvih sadnica (tzv. Mannozzi-Torini metoda) je sljedeći: Odabere se zreli hrastov žir, potapa se u vodu i uzima samo onaj koji tone. Plivajući žir se odbacuje jer je bolestan ili napadnut raznim parazitskim kukcima. Odabrani se žir radi poboljšavanja klijavosti pohranjuje na hladno, vlažno i mračno mjesto. Nakon toga se ispere i dezinficira (zbog odstranjivanja drugih vrsta gljivica) te ponovo ispere. Tako se pripremljeni žir umače u vodeni rastvor od smrvljenih zrelih tartufa, a zatim se sadi u posude ispunjene steriliziranom zemljom ohlađenom na 30°C. Biljke klijaju u zaštićenom prostoru i godinu do dvije nakon toga dobili smo sadnice hrasta obogaćene micelijem tartufa, pa se iste presađuju na otvoreno, tj. na površinu za uzgoj. Tlo mora biti rastresito, pa ga prije sadnje treba preorati. Nakon sadnje potrebno je redovito vlažiti tlo, plitko okopavati te uništavati korove. Gnojidba nije potrebna jer je tartufi ne podnose. Ako su svi uvjeti zadovoljeni, prvi se tartufi mogu početi vaditi nakon 10 godina i tako narednih 20 godina s prosječnim prinosom od 0,3 kg po stablu godišnje. Berba traje od rujna do prosinca, a bere se obično jednom tjedno. Tartufe treba brati samo pomoću dresiranih pasa i nijedan drugi način ne može biti uspješniji. Gnjile i trule gljive ne treba brati jer se njihovim raspadanjem oslobađaju spore koje u pogodno vrijeme kliju te 'obogaćuju' korijen hrasta micelijem. Zahtjevi prema klimi i tlu Gledajući atmosferske uvjete, tartufima najbolje odgovara vlažna mediteranska klima, s većim brojem kišnih dana u jeseni i zimi te sa sušnim ljetom. Na područjima s više sunca, što rezultira toplijim tlom, razvit će se plodna tijela jače arome. Najpogodniji životni prostor za ove gljive nalazi se između 40° i 50° sjeverne geografske širine. Što se tiče tla, tartufima odgovara propusno i rastresito tlo s većim udjelom šljunka i pijeska, a manje gline. Odgovaraju im također tla bogata kalcijem koja nisu kisela, stoga im kisele kiše predstavljaju opasnost jer ih uništavaju. Tartufi ne podnose dobro tla bogata humusom. Svakako najpogodnije područje za život i rast tartufa u Hrvatskoj je Motovunska šuma, koja se prostire na 986 hektara površine kroz dolinu rijeke Mirne. Motovunska je šuma najzapadnija očuvana šuma hrasta kitnjaka u Europi i najveće je zaokruženo stanište bijelog tartufa uopće. Iskustva iz svijeta pokazuju da je uzgoj tartufa osjetljiv posao koji traži puno pažnje i stručnosti, pa nije neobično da se na takvu proizvodnju teško odlučiti, tim više što je povrat uloženog kapitala dosta spor. Ipak, s obzirom da je potražnja na tržištu sve veća, a ponuda zbog iscrpljivanja prirodnih nalazišta opada, čini se da će uzgoj tartufa u budućnosti postati prilično unosan posao. Bijeli tartufi, najskuplja i najcjenjenija vrsta Godine 1986. Šumarija Buzet u suradnji sa Šumarskim institutom Jastrebarsko pokrenula je pokus umjetnog uzgoja bijelog tartufa na području Motovunske šume u Istri. U laboratoriju instituta umjetno je inicirano klijanje spora te udruživanje micelija gljive s korijenom sadnice hrasta lužnjaka. Oko 1.000 sadnica posađeno je na tri hektara na području Motovunske šume. Desetak godina nakon toga na pokusnom su području pronađeni tartufi. Voditelj pokusa, inženjer Mladen Ćaleta smatra da je time pokus uspio, premda se djelomično ograđuje zbog činjenice da pokusna površina nije bila izolirana (ograđena) pa je postojala mogućnost unosa materijala iz okolne šume. No bez obzira na relativan uspjeh provedenog pokusa, prema dostupnim podacima u Hrvatskoj ne postoji nijedan uzgajivač tartufa, pa se cjelokupna produkcija svodi na vađenje iz prirodnih nalazišta. Logična posljedica navedenog stanja je iscrpljivanje staništa, pa ćemo se u budućnosti morati pozabaviti očuvanjem tog hrvatskog bisera, podzemnog gospodina - tartufa. Najveći proizvođači - Francuska i Italija U Francuskoj i Italiji, najvećim potrošačima, ali i proizvođačima tartufa na svijetu, moderni uzgoj tartufa prisutan je već nekih tridesetak godina. Prve talijanske plantaže podignute su 1970. godine, i to na površini od 416 hektara. Francuzi imaju godišnju produkciju od oko 30 tona, i to većinom crnog tartufa. U novije vrijeme ovim se uzgojem pokušavaju baviti i druge države, kao što su Španjolska, Australija, Novi Zeland i SAD.

0 komentari: